Yunus ima samo trinaest godina u trenutku kada njegov otac doživi dva moždana udara nakon kojih ostaje gotovo potpuno paraliziran te može komunicirati samo pokretima očiju. Yunusova majka brine o njemu deset godina; prvo u ustanovi, a zatim kod kuće, sve do njegove smrti. A Yunus, koji se kasnije odselio od svojih roditelja kako bi studirao, stalno se prisjeća slika iz svog djetinjstva, iskustava i razgovora sa svojim ocem.
Očevo more pripovijeda priču o sudbinskom udaru koji pogađa cijelu obitelj, o odnosu oca i sina koji naglo završava, o selidbi i ostanku, o migraciji i pripadnosti. Deniz Utlu opisuje neočekivane peripetije života i sjećanja. Njegov roman svjedoči o snazi ispričane priče koja postaje najočitija kada je jezik posljednja stvar koja vam je preostala.